Postoje sportistkinje koje osvoje medalje i one koje osvoje ljude. Vesna Čitaković osvojila je i jedno i drugo — ali ono što je ostalo iza nje ne meri se zlatom, već načinom na koji je nosila dres Srbije.
U vreme kada se ženska odbojka tek borila za svoje mesto pod reflektorima, ona je već stajala kao stub — ne samo tima, već cele jedne ideje: da se srpski sport ne meri snagom tela, već snagom duha. Kao vođa tima, bila je tiha sila. Glas koji smiruje kada svi viču, pogled koji drži ekipu na okupu kad sve izgleda izgubljeno.
Svi koji su gledali Evropsko prvenstvo 2007. godine u Belgiji i Luksemburgu pamte onaj trenutak — finale, napetost koja se mogla preseći nožem, i Vesnu koja, dok joj srce lupa kao da će iskočiti iz dresa, ne pokazuje ništa osim smirenosti. Blokira, vraća, bodri, podiže ruke prema tribinama i diže ceo tim. Tog dana Srbija je osvojila evropsko srebro. Ali u Vesninom pogledu bilo je nešto više od medalje — bilo je to lice istorije, pogled žene koja je znala da je upravo postavila temelj za generacije koje dolaze.
Ono što je Vesna donosila na teren nije bilo samo iskustvo i tehnika. Donela je ono što nijedan trener ne može da nauči – osećaj za tim, za zajedništvo i za odgovornost. Svojom mirnoćom davala je sigurnost, a snagom duha okupljala ekipu i kada su svi mislili da je kraj. Za mlađe igračice bila je uzor i oslonac, a za saigračice — saveznik u svakom trenutku.
Danas, kada više nije u dresu reprezentacije, njen duh i dalje lebdi nad parketima. Njeno ime izgovara se s poštovanjem — ne samo među navijačima, već i među trenerima, sportskim radnicima i komentatorima. Jer Vesna Čitaković nije bila samo igračica. Bila je lice epohe, vođa generacije koja je iznela srpsku odbojku iz senke u legendu.
Posle karijere nije otišla iz sporta. Ostala je uz odbojku — kao mentor, kao inspiracija, kao neko ko zna da je najveća pobeda kada ostaneš čovek. U radu s mladima i danas pokazuje onu istu energiju i posvećenost kojom je nekada dizala tim na noge. Zato je i danas, jednako kao nekada na terenu, simbol dostojanstva, hrabrosti i ženskog sportskog ponosa.
Ako je neka žena zaslužila da je zovu kraljicom odbojke — to je ona. Ne zato što je imala najjači servis, već zato što je imala najčistije srce.
/Piše: Jadranka Jevtić

